I kako se magla polagano spuštala niz ulicu, sve brže i brže sam koračala. Pozorno sam slušala, ne bi li začula nečiji glas, ali jedino što sam mogla čuti su bili moji uzdisaji i udaranje potpetica o cestu. Zahladilo je i zakopčala sam jaknu. Ne tipično vrijeme za ovo doba. U jednom mahu sam izvadila mobitel i provjerila vrijeme.
21.43. Ne ću stići, pomislih. Ali to me nije spriječilo da ubrzam ritam koraka. Koračala sam sada, ubrzano. Provjerih još jednom vrijeme. Tek su dvije minute prošle. Dobro je, vidim stanicu, vlak još nije stigao. Ne ću zakasnit.
21.48. Točno na vrijeme, vlak stiže. Pokušavam sporije disati, usporit' si puls i smirit' se. Ovoliko uzbuđenje nisam osjećala još od malena. Vlak koči, otvaraju se vrata i ja ulazim unutra. Tražim prazni kupe, no nema ga. Pronalazim jedan gdje sjede mlada ženskica i mladić. Otvaram vrata i pitam da li je slobodno. Je, ulazim, sjednem i smirim se. Skinem kaput, i udahnem duboku. Stigla sam, sve sam napravila i sve će biti dobro - govorim si u sebi. No čim sam provjerila torbicu shvatila sam da sam zaboravila slušalice i mp4.
Kvragu! Ne preostaje mi ništa nego gledati kroz prozor u tminu i slušati razgovor nepoznatih stranaca. Ne mogu si pomoć',ali već za desetak minuta, pozorno slušam razgovor. Pričaju o fakultetima, moru, izletima. Mladić pohađa stomatološki fakultet. Ona ne priča puno. On je bio nedavno u Vinkovcima. Ona šuti. Njemu svira mobitel i melodija -Dođi u Vinkovce-. On joj se opravdava zašto mu je ta melodija na mobitelu. Pomislih, on je zatreskan u nju. Al' ipak negdje vec nakon dvadesetak minuta, isključim se iz razgovora. Razmišljam zatvorenih očiju o njemu*. Pišem si vlastiti san. I nešto udari, vrata se otvore. Kondukter ulazi i traži karte. Vadim besplatnu kartu [jedna od povlastica kada ti roditelj radi na željeznici] i predajem ju. Kondukter me mrko pogleda, kao da mrzi ljude sa takvim kartama. Kao da su to njegova posla! No dobro, i stižem za nekih četrdeset minuta do svojeg cilja. Mladić mi pridržava vrata i pušta me prvu da izađem. Vani mrak, samo je stanica obasjana svjetlom. Polagano izlazim iz vlaka i smirujem se. Pogledam na brzinu oko sebe i pomislim -
Kvragu nije došao!-. Udahnem još jednom i smirim se. Polagano provjerim još jednom cijelu stanicu i pogled mi zapne na kiosk. Ne baš kiosk, koliko na dečka koji je stajao tamo. Veselo se osmjehnem. Napokon, opet vidim te tamne oči, crnu kosu, prekrasan osmijeh.
Tako poznato lice! Ono lice koje sanjaš, na koje misliš stalno. I uzvraća mi najljepšim osmjehom, približava mi se laganim korakom. Priđe mi na deset centimetara, pogleda u oči i uputi najljepše riječi: -
Tako mi je drago imat' te kraj sebe, napokon!- Primi me za ruku i odvede niz ulicu, odišući nekakvom tajanstvenošću. Zašto ga moram tako prokleto voliti?
| 19:53 |
Komentari (24) |
On/Off |
Print |
# |